Pozivamo vas na predstavljenje zbirke pjesama
KRISTIANA ŽUPANA
učenika prve generacije gimnazijalaca naše škole
SVETKOVINA SLUTNJE
Sudjeluju: Sead Begović, književni kritičar, Višnja Goljački urednica knjige i Kristian Župan
Stihove kazuje: Marija Škaričić, dramska umjetnica
Glazbeni dio, klavir: Dominik Žagmešter, 4. e razred
Srijeda, 7. listopada u 18 sati
prizemlje, višenamjenska dvorana
Životopis
Kristian Župan rođen je u Zagrebu 8. lipnja 1988. godine. Opću gimnaziju završio je kao polaznik prve generacije učenika naše škole. Trenutno studira filozofiju i povijest na Sveučilištu u Zagrebu. Pjesme je do sada objavljivao u časopisima Ban, Cassius i elektroničkom časopisu emisije Navrh jezika Hrvatske radiotelevizije.
OPOJNOST SLUTNJOM – I.
Sva moja slutnja navire tiho i nenadano
U strmovitim naletima opsjeda snažno
I robuje svim mojim živim bez pristanka
- Trga i razara plahost uma nježnog.
Bez pozdrava ulijeva mnoštvo riječi u
Kalup osuđen na lakost zemlje nezasitne.
Oči sjaje i krvare blagost danu uz vapaj
Duše – dahom svemirskim satkane.
I ona gori u punini sjaja i zalazi u prostore
Koji bivaju nepoznato i strano i daje se
Strasti u punini svojoj dok biva izgubljena
Na mjestima maglovitog i blistavog stanja.
Grčevitim naporima osluškuje glasove
U daljini i biva Ludom i biva Strancem.
Duša se moja sva slutnji snažnoj žrtvuje
Duša se moja sva slutnji strasnoj podaje.
OPOJNOST SLUTNJOM – II.
Duša mu je tajanstvena i jezik okamenjen
Tko to u daljinama kriči tišinama nesnosnim
Ćutim udarce srca na krajevima svemira
Netko je zasigurno zalutao u tminama daljina
Ja bih to biće možda mogao ljubiti i možda
Bih od tog istog bića mogao biti ljubljen.
Ne znam! Odviše sam smrtan da bih mogao
Znati. Ja samo slutim. Slutnja je sva moja moć.
Mene zapravo nema niti me je ikada bilo;
Krik sam u daljinama obavijen tminama svojim
Krik među tisućama istih skrivenih u svojim.
Zabluda? – Ne znam.
Odviše sam smrtan da bih mogao znati.
Ja samo slutim. Slutnja je sva moja moć.
Kristian Župan
iz zbirke Svetkovina slutnje
…Kristian Župan je od onih pjesnika koji nipošto neće nešto reciklirati, a neće ni «piratirati» ponad već postojećih pjesničkih iskustava. Također se neće poigrati s javnim prostorom bizarne svakodnevice već će, kako rekosmo, s distance putem «klasična pjeva», onako nadušak, pustiti u optjecaj svoj nezadrživi poriv za upjesmljivanjem, uglavnom vlastite geografije duše i to putem maglovitih pojmova kao što je slutnja, odnosno njena opojnost. Svemirska prostranstva i tajanstven jezik, samo su neki od temata koji kao poetikološki orijentiri služe ovom pjesniku da iskaže atmosferu svoje intime – istodobno kada i sudbinu svijeta (na relaciji mikro i makro svijet). Vjerojatno pjesnički zadatak nadilazi i samog pjesnika koji, uostalom, priznaje da je u tišini vlastita tijela (utočišta) opkoljen stvarnošću koja ga vjerojatno tišti. To što se rukovodi apstraktnim uzorcima misli čini ga izdvojenim misliocem koji izbjegava tipološke analogije s obzirom na minula pjesnička zbivanja. Župan čezne za kozmičkom cjelovitošću, imenujući je u totalitetu. Izgradit će obrise svijeta u kojem se kreće jedino on, njegova personalnost – nikad posve transcendentan niti negacija istog….
Sead Begović
Iz predgovora knjige Svetkovina slutnje
